četvrtak, 14.06.2007.

Upravo sam saznala da mi sestrična ima blog, pa me uhvatila manija pisanja. Dogodi se povremeno, ne mogu to kontrolirati… otvorim novi account da počnem od početka, onako kako treba, i onda se ne mogu odlučiti za dizajn, za ime bloga, za adresu i ostalih 10 000 sitnica, pošaljem sve kvragu (u zadnje vrijeme često psujem) i odustanem od svega, s tim da sam potrošila dobrih sat vremena, svoje vlastite živce, skratila život za nekoliko godina i (ponovno) otišla u posjet vladaru pakla. O, da, On ipak postoji...


Nekoliko novosti u međuvremenu koje se, eto, novuju;
~ sestra će mi diplomirati sutra
~ imam nove windowse
~ troumim se između dvije teme za maturalni rad
~ puno čitam (možda i previše)
~ posvađala sam se s frendicom#1
~ saznala da mi je frendica#2 spavala s oženjenim čovjekom


Pošto mi sve ovo gore zvuči glupo i jadno, pretvarat ću se da piše nešto izvanredno dubokoumno.

Htjela sam posuditi Netzsche-a u knjižnici, ali Tako je govorio Zaratustra se ne smije iznositi van. Nije fer, jedna od knjiga koje sam odavno željela pročitati... Prelistala sam ju i pročitala prve 3 stranice, kada Zaratustra silazi sa svog brda i dolazi k ljudima, koji ne prihvaćaju Mudrost i ne vide Ju.

Jedno pitanje si jako često postavljam, užasno me plaši, ali i daje snagu. Vjerojatno ovisno o raspoloženju.

A onda?

Ili u varijacijama: i što dalje? i onda? a nakon toga...?


Ne znam... čitavo vrijeme se natječemo s vremenom. A zapravo ne postižemo ništa. Želimo uspjeh, i želimo ga postići. Pokušavamo se probiti, a za što? Zbog veće plaće? Bolje mirovine? I što onda? Zašto se boriti? To je nešto što ne razumijem. Vjerojatno odgovor glasi: da bi uživali. Ali ta borba traje vječno, i jednostavno nam ono uživanje izmiče iz ruku, iako se čini sve bliže.

Doma te od malih nogu uče da budeš dobar kao priprema za vrtić i školu. U školi se uči i na kraju se traži prosjek zadnje dvije godine kako bi mogli upasti u srednju. U srednjoj sakupljamo ocjene koje se boduju za faks. Na faksu se trudimo kako bi dobili povlastice. Želimo na dobar faks kako bi imali dobar posao. Dobar posao neprestano traži trud i zalaganje. Želimo dobre mirovine da možemo uživati. Na kraju umremo, vjerojatno propustivši let za Bahame gdje smo oduvijek željeli ići.

Negdje u ovoj slagalici ubacila sam pitanje. Ali jedini odgovor koji se nazire je prilično siguran, a zove se - smrt.


Louisa XVI su pogubili zato što su držali da je zločinac, a nakon godinu dana pogubili su one koji su njega smaknuli.
Što je zlo? Što je dobro? Što treba voljeti, što mrziti? Za što živjeti, i što sam ja? Što je život a što smrt? Kakva sila vlada nad svima nama?
Nije bilo odgovora ni na jedno od tih pitanja, osim jednoga, koji nije logičan i koji uopće ne odgovara na ta pitanja. Taj je odgovor bio: "Kad umreš - sve će se svršiti. Kad umreš, sve ćeš doznati. Ili se prestati pitati".

- Lav Nikolajević Tolstoj




I gdje smo mi u svemu tome?

Are you talking to me?

ponedjeljak, 11.12.2006.

Moj život je otišao k vragu. Spušta se u pakao svakim novim danom. Rutina, rutina, ruina... I'm sick of it...
Kada gledam iza sebe, vidim nekoliko dobrih prijatelja. Rođake. Puno prilika o kojima drugi ne mogu ni sanjati. Ali nisam ispunjena. Već nekoliko godina (zar je toliko prošlo?) osjećam prazninu u sebi, a povećava se svakim novim danom, svakim beskorisnim udahom. Što radim ovdje? Ovo nije moje vrijeme... Istina, moje vrijeme nije ni srednji vijek, ni prapovijesno doba, a vjerojatno ni 32. stoljeće. Ovo jednostavno nije moj svijet. Ni svemir.
Pri razvrstavanju sam vjerojatno zbog vlastite gluposti dospjela u pogrešnu galaksiju...


Ab ovo? Rođenje... preživljavanje.
Tek sam nedavno saznala da imam traume iz djetinjstva prouzročene by: my most beloved sisters. Moja najranija sjećanja ne zadiru u daleku povijest. Sjećam se tek odlazaka u Mađarsku, gužvi na granicama, jurnjave po gradu. Sjećam se klackalica kraj kojih smo uvijek prolazili, mumljanja da sam umorna, da ne mogu više. Sjećam se svoje prve pizze u tamošnjem restoranu. Sjećam se dana kad sam šetala sa sekom po selu na granici jer mi je istekla putovnica.

Sjećam se i rata. Maglovito, tek u autu od tetka i tete, sa sestričnama i djedom. Pratili su nas zvukovi uzbune. Sirene nisu prestajale svirati i parale su mi uši.
Sjećam se pisanja pisma djedu i teti da se ne svađaju. Sjećam se sakrivanja pod stolom da me baka i djed ne vide. Tek sam nedavno shvatila kako sam naivna bila, a i koliko su oni bili dobri prema meni, pitajući: nije li se vratila doma? zašto je otišla?

Sjećam se kako sam zapamtila telefonski broj od doma, da mogu nazvati za slučaj da se nešto dogodi. Sjećam se svoje prve samostalne vožnje busom, te kako sam ponosna bila kada sam se vratila doma na frendicin rođendan. Rekla sam baki da kod njih mogu doći uvijek, ali da je rođendan samo jednom u godini. Sjećam se dana kad mi je baka umrla. Tada sam prvi put spavala na katu s tetom, u sestričninom krevetu. Točno iznad bakine sobe. Mislila sam da sam ja kriva što je umrla, da se to ne bi dogodilo da sam bila s njom da je zadržim. Prošla je kraj mene... prošla je kraj mene dok sam spavala. Sjećam se i kako me je tetak probudio ujutro, s ozbiljnim riječima: obuci se, i siđi dolje. Zanimljivo, još uvijek se sjećam kako je mama započela... Dušo, moram ti nešto reći, ali obećaj da nećeš plakati.

Prokletstvo, zašto me sprečavala da plačem? Ionako nije bilo koristi od toga, plakala sam, i tata je plakao sa mnom. Nešto najjezivije što sam ikad doživjela. On se slomio. Zbog mene, mislim. Da nisam toliko tulila, možda bi uspio kontrolirati sebe.
Sjećam se i sprovoda. Povorke u crnom, pod kišobranima. Sjećam se kako sam tiho plakala, i mislila na nju. Sjećam se svakodnevnih mentalnih izvještaja koje sam joj slala. Sjećam se svega prilično jasno.

Sjećam se odlaska u Njemačku, na vjenčanje. Sjećam se zabave, i kako sam vezala ružmarin. Sjećam se jurnjave na cesti, slikanja. Sjećam se zoološkog. Putovanja i stajanja na WCu.

Sjećam se tamnog neba i obećanja da neću plakati kad je umro djed K. Sjećam se i kako sam plakala sa sestrama i mamom za stolom u kuhinji kad nas je nazvala teta da kaže da je baka K umrla. Sjećam se tuge. Boli zbog sestara. Od tada negdje potječe ona praznina. Mislim da sam tada zbilja... odrasla.

Sjećam se svojih rođendana. Lijepih, jesenskih rođendana s prekrasnim vremenom. Prijatelja. Dobrih kolača. Rođaka. Uvijek bi me veselilo kada bi došli i rekli: joj, kako si narasla. Zašto mi se sve sada čini praznim?

Sjećam se kako sam se sređivala kad sam bila mala. Htjela sam biti odrasla, htjela sam da me shvaćaju. Htjela sam da ja mogu shvatiti druge. Uvijek bi si stavljala suknje preko glave, da mi se kosa čini dužom. Sjećam se kako sam se glupirala i danas se osjećam glupo zbog toga.

Sječam se i kako sam morala odrezati pletenicu koja danas stoji u prašnjavom ormaru. I kako sam uvijek htjela da mi šiške narastu duge, duge. Sjećam se školskih priredbi. Nastupa. Vrtića i raspravljanja o školi, u kojoj bi mi bilo bolje. Sjećam se slaganja karti, kula i kockica. Plakanja u vrtiću. Izjava da ne beremo visibabe. Smijeh nakon te rečenice.

Sjećam se mora. Prvog fantastičnog pogleda na onaj maleni komadićak plavetnila koji tako puno znači. Sjećam se pećina, sunčanja, provedenih večeri sa susjedima u kvartu. Rolanja.

Prvi dan škole... plakanje za povratkom. Kasnije prijetnje da nećemo otići na jeseni ako ne prestanem cendrati. Sekinog obećanja da će reći da nisam plakala.

Sjećam se izbijanja zraka iz pluća kad sam pala s tobogana. Sjećam se kako me bratić lupio nogama kad sam trčala prema jugu. Sjećam se kako sam si probola lijevu nogu s kotačem bicikla. Htjela sam ispasti hrabra pred nekim čovjekom i nastavila sam dalje voziti bicikl. Kad sam shvatila da je nešto crno što teče niz moju nogu zapravo krv, otrčala sam u kuću. Odvezli su me na hitnu, gdje sam dobila 3 šava. Sjećam se i stajanja na grablje, boli, puno boli. Lomljenje ruke, podljev krvi, oticanje lakta... mamino kasnije priznanje da su mi mogli amputirati ruku da je nešto pošlo krivo. Ledene jeze i preokretanje želuca koji su uslijedili nakon tog saznanja. Boravak u bolnici – tjedan dana na cartoon networku. Poznanstvo s Laurom koju nikad više nisam vidjela. Gips, izbjegavanje potpisa. Rezanje gipsa i podrugljiv smijeh jer su to radili pripravnici.

Vodene kozice – bolovanje preko praznika. Još uvijek mi nije jasno kako sam znala da su to kozice. Jednostavno – znala sam.
Sjećam se straha kada mi je tata otišao u bolnicu zbog trovanja gljivama. Sjećam se tupe nesigurnosti i izmaglice, svijet je tada bio drugačiji. Sjećam se... sjećam se... boli.


Ali volim bol. ona mi daje osjećaj da sam još uvijek čovjek. Bol pomaže. Bol čini život punijim. Bez nje ne bi bilo ni nade. Sreće. Utjehe.

Bol...

Are you talking to me?

petak, 24.11.2006.

Kino. Ja i Mujo. Crna dadilja. Nismo gledali film koji smo došli vidjeti.

*flashback*
--- utorak, škola, sjedimo u holu prije nastave ---

Mu: E, hoćemo ići u kino? Igra neki film, zove se 'Crna dadilja'.
I (nikad čula za film): Ok, može. Kada?
Mu: Mislim da je ovaj vikend, od petka do nedjelje.
I: Tako brzo? Ajde dobro... A koji si dan mislila ić?
Mu: (...) Petak. Da to što brže obavimo. Za koji si ti dan?
I: Isto petak. Ali samo zato da si ne pokvarim vikend.
Mu: E, koje smo mi usidjelice.
I: Znam, to smo zaključile i kad smo prošli put išle u kino.



*return to the presence*

Otišle smo na vlak. Mislile smo da ćemo zakasniti (nismo bile sigurne jer se ni jednoj nije dalo vaditi ruke iz džepova da provjeri koliko je sati i hoće li biti potrebno trčati). Stigle smo na vrijeme, ali vlak je kasnio, pa je Mu pričala doživljaje s filma koji je gledala (Banderas, a rekla je i da ne može vjerovati da neki film s njim može biti tako realističan). Obavljeno je uspješno ukrcavanje u vlak. Nismo platile kartu.


*flashback*
--- engleski, netko odgovara, I&Mu pričamo gluposti ---

Mu: Ja bih baš htjela da me izbace iz vlaka da vidim kakav je to osjećaj.
I: Ti bi htjela i da te strpaju u zatvor, samo da vidiš kako je to kad te strpaju u zatvor.


*return to the presence*

A nitko nas nije ni izbacio. Ušle smo u prvi vagon, i prešutnim dogovorom krenule u zadnji, da kondukter ne dođe do nas (ja sam, ovaj put, zbilja htjela stići na film na vrijeme, a takvo što ne bi uspjelo ako bi nas izbacili na prvoj sljedećoj stanici). Pokušavamo naći zaljepljene plakate da vidimo u koliko se sati zapravo prikazuje film, i je li to uopće danas.
Meni se nešto jede, ali Mu me odvlači od trgovina. Zajedno bacamo okladu koliko će ljudi doći. Ja sam rekla 15, ali Mu je bila pesimistično izjavila da će ih doći 10.
Stižemo u kino. Parkiralište je bilo krcato, ali to su očito bili samo ljudi koji su došli na nastavu za vinogradare. Malo smo ih ismijavale, a onda skrenule na druga vrata gdje se ulazilo u kino. Obje smo se prevarile u procjeni. Bilo je 4 ljudi, zajedno s nama. Dvoje klinaca su došli poslije nas.
Napravile smo popis filmova koje ćemo još gledati. Mu izjavljuje da su joj draža mala kina od onih velikih.

Ulazimo u kino. Oni klinci su nam zauzeli zadnji red (nije da su ostala sjedala u zadnjem redu bila krcata, ali ja nisam htjela sjesti i gužvati se s njima), pa smo otišle u... prvi. Radimo "nerede", smijemo se svemu što netko kaže, žalimo za čipsom koji smo mogli imati da ometamo klince... Izdržale smo nekoliko minuta, ali kad smo shvatile da će nam proći film a da ne uspijemo pročitati dvije rečenice s razumijevanjem, preselile smo se u sredinu, s primjetnim poboljšanjem, iako je meni trebalo još dosta vremena i nakon filma da skužim neke dijelove. Nekoliko minuta prolazi u tihom pričanju i žaljenju što ne možemo zapamtiti tko je tko, ali nakon prvih pola sata sve što se čulo je bilo tiho prigušeno disanje.
Na sredini filma shvaćam da se film ne zove Crna dadilja, kako mi je netko rekao, i da se dadilja ipak neće pojaviti, i da to ipak nije film za djecu, ni crtani, i da u njemu nema ničeg optimističnog vezanog za klince i njihove zle dadilje.


*flashforward*
--- nakon filma, komatozno raspoloženje, prelazimo preko mosta ---

Mu: Nemoj nikome reći za ovo što se dogodilo!
I: Ali i ja sam na plakatu pročitala da se zove Crna dadilja.
Mu: Ma ja sam do kraja filma mislila da je dadilja...
I: Uh, ja sam shvatila nešto prije tebe.
Mu: Ali stvarno mi obećaj da nećeš nikome reći... Koja sramota...



*return to the presence*

Film je... fenomenalan. Opscene scene, morbidne scene, potresne scene... pri kraju sam osjećala dovoljno dobro da izrigam crijeva i želudac. Slagalica... sve se svodi na slagalicu, i kako se otkrije koji dio, presložiš čitavu situaciju u glavi. Kod onih "običnih" filmova to se događa samo jednom, na kraju, kada je rasplet, ali ovdje ti mozak mora imati prilično dobre funkcije ako želiš sve uspjeti pratiti.

Kada je film završio i kada su se upalila svjetla, i ja i Mu smo ostale sjediti. Obožavam takve filmove, kod kojih ostaneš na mjestu i čekaš još objašnjenja, pitajući se "Tko je tu lud???". Okrenule smo se prema izlazu, a onih klinaca nije bilo. Vjerojatno su pobjegli dok je film još trajao. Srele smo poznanicu, kojoj smo toplo preporučili da NE gleda to.

Izašle smo van. Bio je mrak. Neka žena je išla prema nama. Ja histerično počinjem trtljati da možda ima nož u torbi. Počinjem se i cerekati, kao i uvijek kad postanem nervozna. Leđa mi se lagano koče jer ih ne mogu opustiti... ah koji osjećaji...

Odlazimo na pizzu, dijelimo jednu veliku. Pijemo juice. Uživamo u dojmovima od filma slušajući Clinta.
Upada neko društvo osnovnoškolarki koje se zajebava izjavama tipa: "ah, ja sam sexy", a mi crkavamo od smijeha.

Zaključak na kraju je bio da danas nema dobrih filmova, jer se danas ne snimaju dobri filmovi.

Drugi zaključak na kraju je bio da u Hrvatskoj ipak nisu tiskani plakati s naslovima Crna dadilja. Film se zove Crna Dalija. Ili Black Dahlia.


Otišle smo doma...

Are you talking to me?


< lipanj, 2007  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv




Cranberries
Zombie


Another head hangs lowly
Child is slowly taken
And the violence caused such silence
Who are we mistaken

But you see it's not me
It's not my family
In your head, in your
head they are fighting
With their tanks and their bombs
And their bombs and their guns
In your head
In your head they are cryin'
In your head
Zombie
What's in your head, in your head
Zombie

Another mother's breakin'
Heart is taking over
When the violence causes silence
We must be mistaken
It's the same old theme since 1916
In your head
In your head they're still fightin'
With their tanks and bombs
And their bombs and their guns,
In your head they are dyin'

In your head, in your head
Zombie
What's in your head, in your head
Zombie





Linkovi
Led Zeppelin Guns 'n' Roses Pink Floyd Eagles The Doors The Beatles Deep Purple The Scorpions Queen Lynyrd Skynyrd AC/DC


World of Blog
Puppy on Acid vjecna putnica v4MP1r3 RNR balor vitezica lutalica Biljka vila amallka gdy Thilivren Adunel



Need mail?

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...
- Hermann Hesse


What is left when honor is lost?
- Publilius Syrus


Ljudi opraštaju sve osim iskrenosti.
- A. G. Matoš


Ne dirajte mi krugove!
- Arhimed


Omnia humana brevia et caduca sunt; et infiniti temporis nullam partem occupantia.
- Seneca


Sve što živi dijeli isti dah – životinja, stablo i čovjek.
- Seattle


No limits, Jonathan?
- Fletcher Seagull


If you only knew the power of the Dark Side.
- Darth Vader


All animals are equal but some animals are more equal than others.
- George Orwell


Victorious warriors win first and then go to war, while defeated warriors go to war first and then seek to win.
- Sun Tzu